Glumila je u brojnim kazališnim, televizijskim i filmskim projektima za koje je bila i nagrađena. Prigodom obilježavanja naše školske obljetnice uputila nam je i prigodnu čestitku.

Adriana Kostanić Burić

(Kliknite na sliku za video čestitku) 

INTERVJU S MATIJOM PRSKALO

• Što prvo pomislite kad čujete za Ploče?

Ploče su toplina i miris rodnog kraja, djetinjstvo, prve ljubavi, prijatelji koje tamo imam... Kad dodjem u Ploče, znam da sam došla doma. Odrasla sam u Pločama i osjećam se utkanom u njih.

• Koje uspomene Vas vežu za osnovnu školu u Pločama koju ste pohađali?

Osnovna škola, kao i srednja, toliko je blizu moje zgrade da sam u sobi mogla čuti školsko zvono. Znalo se dogoditi da onda potrčim na prvi sat da ne zakasnim i upadala bih u razred ponekad skupa s nastavnikom. Naravno da je to nezaboravan dio života. Moja velika sreća je bila što sam imala puno dobrih profesora, prije svega, dobrih ljudi koji su voljeli svoj posao i imali strpljenja za nas. Poslije sam shvatila da je jedna od najvrjednijih stvari koja vam se može dogoditi na vašem životnom putu upravo to, da sretnete dobre i čestite ljude koji vam daju podršku, koji vas oplemene, ali i zaduže svojom dobrotom. Rijetko tko nije imao razumijevanja za nas, ali i mi smo imali poštovanja prema njima. Cijeli život sam ostala povezana s nekima od svojih nastavnika i većina mi je ostala u lijepom sjećanju.

U tom periodu, već u 6. razredu, u meni je tinjala želja da postanem glumica. Ne znam što me navelo na to... Bio je to jednostavno neki unutarnji osjećaj i bila sam sretna što mogu nastupati na školskim priredbama od čega je, naravno, uvijek bilo najbolje druženje za vrijeme proba i priprema.

• Koji vam je bilo omiljeni predmet u osnovnoj školi?

Hrvatski jezik i književnost uvijek mi je bio najdraži predmet. Čak sam to i studirala prije nego sam se upisala na Akademiju dramske umjetnosti.

• Jeste li ste imali omiljenog učitelja ili učiteljicu i tko je to bio?

Imala sam stvarno puno omiljenih profesora, a izdvojila bih svoju razrednicu Jelenu Ćelić,  zatim pedagoginju u osnovnoj školi Melihu Saračevic, tadašnjeg direktora Ivu Barbira i tajnicu Anu Musu. Oni su bili moja prva publika gledajući pripreme za razne školske nastupe koje je vodio nezaboravni nastavnik hrvatskog jezika Zvonimir Barbir. On je postao moj cjeloživotni prijatelj i, uostalom, pripremao me za dramsku akademiju, kao i Veru Zimu prije mene, koja je također bila njegova učenica.

• Ima li neka zanimljivost koju biste podijelili s nama vezana za školu?

Pa, bilo ih je, ali to su uglavnom neke nepodopštine izvan nastave koje djecu uvijek više vesele (izvannastavne aktivnosti koje dođu kao neki začin školskom životu). 

• Jeste li već u osnovnoj školi znali da želite biti glumica ili ste tada imali druge želje?

Da, već sam s 12 godina tvrdila da ću postati glumica i to sam uporno i tvrdoglavo pokušavala dok nisam uspjela iz trećeg pokušaja upasti na glumačku akademiju. Bilo nas je svega 6 upisanih te godine. 

• Na kojim trenutno projektima radite (film,kazalište…)?

Upravo se snima film “Vampiri s Miljacke” redatelja Pave Marinkovića u kojem imam jednu manju ulogu, a u kazalištu traju pripreme za predstavu “Otvoreni brak” talijanskog nobelovca Daria Foa.

• Što biste izdvojili kao svoj najveći poslovni uspjeh?

Moja najpopularnija uloga je svakako Lucija, žena majora Alekse iz filma “Kako je počeo rat na mom otoku”. Za nju sam dobila Zlatnu arenu, a ta scena je uvrštena i u enciklopediju hrvatskog filma kao antologijska. Ne mogu reći da i meni to nije jedna od dražih uloga, ali ima ih i u kazalištu za koje sam izuzetno vezana kao npr. “Ukroćena goropadnica” W. Shakespearea koju nije vidjelo tako puno ljudi, a niti može s obzirom da su kazalište i film posve različiti mediji.

• Po čemu biste voljeli da Vas ljudi pamte?

Za glumca nema veće nagrade od pažnje i naklonosti publike. Sve svoje uloge radim s ljubavlju i bez fige u džepu i jedino što sam oduvijek željela u svom poslu je doprijeti do ljudi koji me gledaju, dotaknuti ih suzom ili smijehom. Najveća želja svakog glumca je da ga se pamti po dobrim ulogama. 

• Za kraj, koju poruku biste uputili našim učenicima u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ Ploče?

Pa, mogla bih im reći da čovjek i u privatnom i u profesionalnom životu može biti miran tek kada je siguran da je dao sve od sebe! Da poslije ne žali sto je nešto propustio ili uopće nije ni pokušao. Zato svima želim prije svega puno dobre volje da učine od svog života sve najbolje, a prije svega ono što žele. Želim im da imaju velike želje i velike ciljeve. I kad se sanja neka se sanja naveliko, nema mjesta malim snovima. Nikad se ne može ostvariti baš sve, ali čovjeka uvijek veseli i ono najmanje što je sam napravio i stvorio.