Oči širom otvorene

„I najmanja sitnica može nam otvoriti oči, promijeniti pogled na svijet.“

Sretni su oni koji su posvjedočili nesvakidašnjem iskustvu susreta sa štićenicima Doma za starije i nemoćne u Metkoviću. Kao da su učinili nešto veliko, a svakako vrijedno. Pred mladim licima otvorio se drugi svijet, svijet izoliranih ljudi koji žive sa svojim ograničenjima. I prepoznali su sreću.

U svojoj različitosti ne brigaju brige svakidašnjih jadikovki. Oni žive s velikim osmijehom.

Imaju i razloga biti sretni jer ih nije imao tko iskvariti. Da, posebni su, ali ne izgledom ili inteligencijom, već naglašenom jednostavnošću.

U svijetu sačinjenom od sitnica, koje mi „obični“ uopće ne primjećujemo, ne stide se iskazati sreću. Sitnice su nadomjestak nedostataka, a snovi o boljem životu ovdje se ne sanjaju.

Sve su nas duboko dirnuli i ukazali na nedostatke u našim životima. U sat vremena druženja naučili su nas puno viče od očekivanog. Nisu je izrekli naglas, ali poruka je jasna: Smijte se, smijte se, smijte se!

Mislim da bi svatko trebao iskusiti nešto slično. Doživljaj je snažan, uspomena vječna, a poruka zakovana za sva vremena.

„Sitnice su razlog koji naše oči drži širom otvorene.“

                                                                                                                              Dora Boban, 8.c

Mali trud za veliku sreću

Okupljeni na Željezničkom kolodvoru Ploče, čekali smo nastavnice zagrijavajući se omiljenim glazbenim repertoarom. Posjetiti djecu s posebnim potrebama u Domu za starije i nemoćne u Metkoviću, malo im zapjevati i podijeliti s njima pripremljene krušne proizvode bila je naša namjera.

Gledala sam u daljinu prateći vlak koji je stizao iz Metkovića i pitala se što me tamo čeka. Jesam li neosviještena po pitanju osoba s posebnim potrebama? Stiskajući dlanove od nervoze, pridružila sam se ostalima i zapjevala. Prepustila sam se avanturi.

„Dobro došli, djeco!“ pozdravila nas je ljubazna gospođa Marija, viša sestra odjela koji će nas ugostiti. Iskusno oko primijetilo je nelagodu i nervozu pa nas je pokušala opustiti. „Osobe koje ćete upoznati imaju svoja imena i svaka je svijet za sebe. Vrlo su spontani i neće vas promatrati kritičkim pogledom, već iskrenim, djetinjim“, govorila je neslužbenim tonom. I dok su ostali bili usredotočeni na njezin uvodni govor, ja sam, približavajući se dnevnom boravku Doma, imala tisuću pitanja.

Vrata su se otvorila i vrhunac avanture bio je pred nama. Prikrivajući nelagodu, lica smo razvukli u veliki smiješak i promatrali neobične odrasle ljude zadubljene u svoje radne zadatke. Prišla sam bliže, a odvažniji su mi rado pokazali na čemu rade. Pozitivno iznenađena, zaključila sam da su neki zaista talentirani.

Polako se mijenjala unaprijed stvorena slika o ljudima s posebnim potrebama. Pjesma, ples, razgovor, šala stvorile su prijateljsku atmosferu. Uočila sam Zorana kojemu se život uvelike promijenio nakon prometne nesreće. Istakao se kao strastveni pjevač. Odbrojavao je taktove i znao sve riječi pjesama koje smo pripremili. Ubrzo smo počele improvizirati, a lista se počela puniti pjesmama po želji publike. Ritam je neke potakao na spontano đuskanje, a ostali su se pridružili. 

Strah i predrasude rasplinuli su se, a dječji glasovi razveselili sve prisutne.

                                                                                                                                           Romana Pejić, 8.a