Zajedno sa ostalima krenuli smo prema našem cilju. Već u početku smo osjećali dosadu jer smo znali da će put biti naporan. Došli smo do Krstičevića gdje smo vidjeli ilirske gomile na koje su se skoro svi dečki popeli, ali kad je nastavnik rekao da su to ilirski grobovi svi su u brzini odmah sišli dolje. Jedna ilirska građevina pružila nam je prekrasan pogled na ušće.

Ostatkom puta slijedili smo planinarske znakove tj. crveno-bijele krugove koji su bili naslikani na suhozidima. Nekoliko puta smo se zaustavljali kako bi predahnuli od puta. Na jednom malom odmoru naišli smo na malu kapelicu, a nastavnik Vlado nas nije iznevjerio i spremno nam je ispričao priču o njenom nastanku. Ostatak puta je bio suviše naporan i pomalo bolan. Bilo je previše drača i bodljikavih grmova.

Nakon dugog i napornog puta stigli smo do cilja. U maloj planinskoj kućici, u Ostojićima, dočekao nas je gostoljubivi domaćin Nikica Družijanić. Ugrijao nam je kućicu i napravio tople čajeve. Nakon odmora sljedeći cilj nam je bio popeti se na brdo Rukavac iznad Ostojića. Visoko je 427m. Putovali smo pola sata i kad smo došli skoro do kraja, cure su ostale dolje a dečki su se nastavili penjati.

Kad smo se vratili domaćin nam je već počeo pripremati čevape i kobasice koje smo donijeli. Dok su oni pravili roštilj mi smo se zabavljali u prirodi i gađali se s ono malo snijega što smo ga gore našli. Nakon toga slijedio je objed. Bio je izvrstan, pojeli smo i popili sve. Pospremili smo kućicu i bacili se u krevet, a neki su otišli i vani.

Nakon 45 minuta odličnog odmora polako smo krenuli nazad. Put je bio jednako naporan kao i kad smo dolazili. Kraj doma, u Peračkom blatu, dočekali su nas roditelji. U Ploče smo se vratili oko 15h.

Ovaj izlazak na teren je bio najbolji do sada, bio je prekrasan, pomalo naporan... Jedva čekamo sljedeći izlazak na teren.