• Što prvo pomislite kad čujete za Ploče?

Dom i obitelj! To je prva asocijacija, jer su tamo moji korijeni i zauvijek će tako biti, bez obzira na činjenicu da sam u Zagrebu stvorila svoju novu obitelj i da već dugi niz godina ne živim u Pločama. Moj se suprug šali da sam podvojena ličnost, jer kad idem u Ploče onda idem doma, a nakon što prođem Sveti Rok na putu za Zagreb ponovo idem doma. Meni je dom tamo gdje je moja obitelj.Ploče su uvijek jedan romantičan i nostalgičan trenutak u mojem životu te podsjetnik tko sam, što sam i odakle potječem.

• Koje uspomene Vas vežu za osnovnu školu u Pločama koju ste pohađali?

Prijatelji, odrastanje, sazrijevanje... sve što je mladom čovjeku važno da proživi i preživi u formativnoj fazi. Mislim da me je škola na snažan način odredila i formirala. Uostalom, zar nije tako svakome. U tom životnom razdoblju ne učite samo iz knjiga, već učite igrom na cesti, učite poštivati autoritete, otkrivate koliko se snalazite u zadanim sustavima i još puno toga. Moram priznati da nikada nisam bila tip koji je volio forme i zadane sheme pa me baš zato osnovnoškolsko obrazovanje naučilo kako stvoriti simbiozu između forme i zadanog sadržaja, s jedne strane, i (urođene očito) kreativnosti s druge strane.

• Koji vam je bilo omiljeni predmet u osnovnoj školi?

Hrvatski jezik, obožavala sam taj predmet. Obožavala sam književnost. I danas čitam koliko god mogu i kada god mi se pruža prilika. Mislim da je to silno važno. Imala sam sreću da nam je moja razrednica i profesorica Jelena Tadijanović donosila i nutkala sve što je iz književnosti bilo primjereno našoj dobi i bilo nam dostupno. Imali smo super opremljenu knjižnicu, a na satovima su nam rasprave uvijek bile kreativne i poticajne. Odavno sam shvatila da književnost otvara vrata u neki potpuno drugačiji svijet. To je očito godilo mom „šarenom” duhu i zato mislim da me je taj predmet nekako odabrao.

• Jeste li imali omiljenog učitelja ili učiteljicu i tko je to bio?

Mislim da nisam imala nikog posebnog, barem se ne sjećam, ali nemam negativna sjećanja za bilo koga od njih. Sretnem ih ponekad, ali prošle su godine, malo sam se i ja promijenila pa me možda ne prepoznaju na prvu. Ali, to je sasvim normalno.

• Ima li neka zanimljivost koju biste podijelili s nama vezana za školu?

Nemam neka posebna sjećanja osim da je to vrijeme bilo vrlo eklektično i da sam bila nepodnošljivo znatiželjna. Stalno sam htjela nešto novo i ako je ikako moguće drugačije. Vjerojatno je to nastavnicima koji put išlo na živce, ali to sam ja.

• Jeste li ste već u osnovnoj školi znali da želite biti voditeljica i novinarka ili ste tada imali druge želje?

Oduvijek sam željela biti upravo ovo što sam danas, novinarka i voditeljica u live programima. Stvarno mogu reći da radim i živim svoj san. Ne sjećam se da sam ikada ozbiljno mislila o bilo kojem drugom pozivu osim novinarstva premda se u školi nikada nisam uspjela ugurati u aktivnosti koje su bile vezane za školski list ili slične projekte. Nije ih u moje vrijeme pretjerano niti bilo, ali su zato postojali književni klub i radionice, super knjižnica i knjižničarke... Ja sam sebi u glavi postavila stvar tako da je to način da naučim o više stvari. U maloj sredini ponekad moja ideja nije nailazila na razumijevanje. O novinarstvu se znalo uglavnom ono što se vidjelo na televizijskim programima, a to se nije uklapalo u stereotip. Valjda sam ipak donekle uspjela!

• U kojim ste sve medijima i emisijama radili?

Moji su počeci bili na Radio postaji Ploče i to kao vrlo, vrlo mlada, svega 14,15 godina. Pristup radiju bio mi je velika prilika i škola. Radila sam gotovo sve emisije, a uglavnom je to bio dnevni vođeni program. O tom poslu prije toga nisam znala apsolutno ništa. Naravno, uz to su se vezale i sve priredbe i festivali koji su se održavali u gradu i okolici. Učilo se usput. U moje vrijeme nije bilo tutoriala i širokopojasnog interneta kao platformi na kojima pogledate kako to netko drugi radi. Mi smo učili jedni od drugih i rasli zajedno s lokalnim programom. To je jedno posebno emotivno razdoblje za mene. Imala sam divne kolege koji su imali dovoljno strpljenja mene, klinku vući za sobom i učiti poslu. Odlaskom na studij u Zagreb put me odveo na Hrvatsku radioteleviziju, a to skromno iskustvo koje sam imala dalo mi je prednost u odnosu na druge kandidate. U karijeri sam radila brojne televizijske emisije i velike projekte, ali i one malene. Neke koje su me obilježile ili lansirale bile su TV emisija „Ljeto na trećem” i subotnji show „Povisilica”, nastupi u emisiji „Dobro jutro Hrvatska”, brojnifestivali.... Kako mi je radio ipak prva ljubav, danas sam novinarka i voditeljicana Hrvatskom radiju, Radio Sljemenu koji je jedan od centara HRT-a. Uz to kao reporter radim i za Prvi program Hrvatskoga radija, a povremeno i neke TV projekte. U svom matičnom radijskom programu radila sam i još uvijek radim sve, od reportaža s ljudima s margine društva do dnevno političkih emisija te uređivanja vijesti i dnevnika. Ima tu i nekih posebno zahtjevnih angažmana poput onih za vrijeme pandemije, zagrebačkog i petrinjskog potresa. Naprimjer, ulazak u zatvoreni covid odjel Kliničke bolnice Dubrava dok je pandemija bila na vrhuncu. Jedina sam novinarka koja je na Hrvatskom radiju, a očito i u našoj povijesti ostala „uživo” sa slušateljima za vrijeme potresa, te bila veza između žurnih službi i slušatelja koje je potres istjerao iz razrušenih domova. Na to sam izuzetno ponosna, a zaradila sam i nadimak „šaptačica potresima”:)

• Što biste izdvojili kao svoj najveći poslovni uspjeh?

Moj najveći uspjeh je povjerenje koje sam stekla kod mojih slušatelja i gledatelja. Moć etera da pomognete ljudima, da ih razveselite ili ublažite njihovu bol i samoću je velika. Mi smo ljudi koji svakodnevno, bez poziva ulazimo u njihove kuhinje, spavaće sobe, zavlačimo se u njihove intime poput članova njihovih obitelji. Ponekad kao jedina obitelj koju imaju. Taj privilegij mora se zaslužiti. Zato mislim da je povjerenje publike moj najveću uspjeh. Profesionalno sam ponosna na brojne nagrade struke i publike, sve jednako, one domaće i one svjetske. Biti proglašena Radijskom osobom godine u RH (Večernjakova ruža) ili dobiti novinarskog Oscara u New Yorku samo je još jedan poziv da radim na sebi i budem još bolja.

• Da možete izabrati bilo koju osobu na svijetu s kojim biste mogli raditi intervju, tko bi to bio?

Da mi se pruži prilika voljela bih intervjuirati kardinala Bergoglija, odnosno papu Franju. Mislim da je „kardinal siromašnih”,kako ga je puk poznavao prije preuzimanja Svete Stolice, primjer tolerancije, razumijevanja i požrtvovnosti na jedan sasvim drugačiji način u današnjem vremenu. Čovjek od kojega bismo trebali puno učiti. To mi je neostvarena želja. Za sada!

• Za kraj, koju poruku biste uputili našim učenicima u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ Ploče?

Obrazovanje je silno važno, možda ponekad naporno i iscrpljujuće, ali važno kao temelj za ono što ćete jednom postati. A možete sve što želite, ako za to dovoljno radite i trudite se. Talent je možda 1 %, sve ostalo je rad i trud. Čak i kada vam se čini da niste dio strukture ili se u njoj ne pronalazite u potpunosti, to ne znači da je ona loša ili da je uspjeh nemoguć. Knjige su vrata u različite svjetove, znanja, države, put do ljudi za koje sada možda mislite da ih nikada nećete sresti. U životu možete izgubiti svašta, ali znanje vam nitko, nikada ne može uzeti. Zato, učite, radite na sebi i ne robujte stereotipima. Osnovna škola prva je stepenica na vašem putu. Sretno!

• Što prvo pomislite kad čujete za Ploče?

Dom i obitelj! To je prva asocijacija, jer su tamo moji korijeni i zauvijek će tako biti, bez obzira na činjenicu da sam u Zagrebu stvorila svoju novu obitelj i da već dugi niz godina ne živim u Pločama. Moj se suprug šali da sam podvojena ličnost, jer kad idem u Ploče onda idem doma, a nakon što prođem Sveti Rok na putu za Zagreb ponovo idem doma. Meni je dom tamo gdje je moja obitelj.Ploče su uvijek jedan romantičan i nostalgičan trenutak u mojem životu te podsjetnik tko sam, što sam i odakle potječem.

• Koje uspomene Vas vežu za osnovnu školu u Pločama koju ste pohađali?

Prijatelji, odrastanje, sazrijevanje... sve što je mladom čovjeku važno da proživi i preživi u formativnoj fazi. Mislim da me je škola na snažan način odredila i formirala. Uostalom, zar nije tako svakome. U tom životnom razdoblju ne učite samo iz knjiga, već učite igrom na cesti, učite poštivati autoritete, otkrivate koliko se snalazite u zadanim sustavima i još puno toga. Moram priznati da nikada nisam bila tip koji je volio forme i zadane sheme pa me baš zato osnovnoškolsko obrazovanje naučilo kako stvoriti simbiozu između forme i zadanog sadržaja, s jedne strane, i (urođene očito) kreativnosti s druge strane.

• Koji vam je bilo omiljeni predmet u osnovnoj školi?

Hrvatski jezik, obožavala sam taj predmet. Obožavala sam književnost. I danas čitam koliko god mogu i kada god mi se pruža prilika. Mislim da je to silno važno. Imala sam sreću da nam je moja razrednica i profesorica Jelena Tadijanović donosila i nutkala sve što je iz književnosti bilo primjereno našoj dobi i bilo nam dostupno. Imali smo super opremljenu knjižnicu, a na satovima su nam rasprave uvijek bile kreativne i poticajne. Odavno sam shvatila da književnost otvara vrata u neki potpuno drugačiji svijet. To je očito godilo mom „šarenom” duhu i zato mislim da me je taj predmet nekako odabrao.

• Jeste li imali omiljenog učitelja ili učiteljicu i tko je to bio?

Mislim da nisam imala nikog posebnog, barem se ne sjećam, ali nemam negativna sjećanja za bilo koga od njih. Sretnem ih ponekad, ali prošle su godine, malo sam se i ja promijenila pa me možda ne prepoznaju na prvu. Ali, to je sasvim normalno.

• Ima li neka zanimljivost koju biste podijelili s nama vezana za školu?

Nemam neka posebna sjećanja osim da je to vrijeme bilo vrlo eklektično i da sam bila nepodnošljivo znatiželjna. Stalno sam htjela nešto novo i ako je ikako moguće drugačije. Vjerojatno je to nastavnicima koji put išlo na živce, ali to sam ja.

• Jeste li ste već u osnovnoj školi znali da želite biti voditeljica i novinarka ili ste tada imali druge želje?

Oduvijek sam željela biti upravo ovo što sam danas, novinarka i voditeljica u live programima. Stvarno mogu reći da radim i živim svoj san. Ne sjećam se da sam ikada ozbiljno mislila o bilo kojem drugom pozivu osim novinarstva premda se u školi nikada nisam uspjela ugurati u aktivnosti koje su bile vezane za školski list ili slične projekte. Nije ih u moje vrijeme pretjerano niti bilo, ali su zato postojali književni klub i radionice, super knjižnica i knjižničarke... Ja sam sebi u glavi postavila stvar tako da je to način da naučim o više stvari. U maloj sredini ponekad moja ideja nije nailazila na razumijevanje. O novinarstvu se znalo uglavnom ono što se vidjelo na televizijskim programima, a to se nije uklapalo u stereotip. Valjda sam ipak donekle uspjela!

• U kojim ste sve medijima i emisijama radili?

Moji su počeci bili na Radio postaji Ploče i to kao vrlo, vrlo mlada, svega 14,15 godina. Pristup radiju bio mi je velika prilika i škola. Radila sam gotovo sve emisije, a uglavnom je to bio dnevni vođeni program. O tom poslu prije toga nisam znala apsolutno ništa. Naravno, uz to su se vezale i sve priredbe i festivali koji su se održavali u gradu i okolici. Učilo se usput. U moje vrijeme nije bilo tutoriala i širokopojasnog interneta kao platformi na kojima pogledate kako to netko drugi radi. Mi smo učili jedni od drugih i rasli zajedno s lokalnim programom. To je jedno posebno emotivno razdoblje za mene. Imala sam divne kolege koji su imali dovoljno strpljenja mene, klinku vući za sobom i učiti poslu. Odlaskom na studij u Zagreb put me odveo na Hrvatsku radioteleviziju, a to skromno iskustvo koje sam imala dalo mi je prednost u odnosu na druge kandidate. U karijeri sam radila brojne televizijske emisije i velike projekte, ali i one malene. Neke koje su me obilježile ili lansirale bile su TV emisija „Ljeto na trećem” i subotnji show „Povisilica”, nastupi u emisiji „Dobro jutro Hrvatska”, brojnifestivali.... Kako mi je radio ipak prva ljubav, danas sam novinarka i voditeljicana Hrvatskom radiju, Radio Sljemenu koji je jedan od centara HRT-a. Uz to kao reporter radim i za Prvi program Hrvatskoga radija, a povremeno i neke TV projekte. U svom matičnom radijskom programu radila sam i još uvijek radim sve, od reportaža s ljudima s margine društva do dnevno političkih emisija te uređivanja vijesti i dnevnika. Ima tu i nekih posebno zahtjevnih angažmana poput onih za vrijeme pandemije, zagrebačkog i petrinjskog potresa. Naprimjer, ulazak u zatvoreni covid odjel Kliničke bolnice Dubrava dok je pandemija bila na vrhuncu. Jedina sam novinarka koja je na Hrvatskom radiju, a očito i u našoj povijesti ostala „uživo” sa slušateljima za vrijeme potresa, te bila veza između žurnih službi i slušatelja koje je potres istjerao iz razrušenih domova. Na to sam izuzetno ponosna, a zaradila sam i nadimak „šaptačica potresima”:)

• Što biste izdvojili kao svoj najveći poslovni uspjeh?

Moj najveći uspjeh je povjerenje koje sam stekla kod mojih slušatelja i gledatelja. Moć etera da pomognete ljudima, da ih razveselite ili ublažite njihovu bol i samoću je velika. Mi smo ljudi koji svakodnevno, bez poziva ulazimo u njihove kuhinje, spavaće sobe, zavlačimo se u njihove intime poput članova njihovih obitelji. Ponekad kao jedina obitelj koju imaju. Taj privilegij mora se zaslužiti. Zato mislim da je povjerenje publike moj najveću uspjeh. Profesionalno sam ponosna na brojne nagrade struke i publike, sve jednako, one domaće i one svjetske. Biti proglašena Radijskom osobom godine u RH (Večernjakova ruža) ili dobiti novinarskog Oscara u New Yorku samo je još jedan poziv da radim na sebi i budem još bolja.

• Da možete izabrati bilo koju osobu na svijetu s kojim biste mogli raditi intervju, tko bi to bio?

Da mi se pruži prilika voljela bih intervjuirati kardinala Bergoglija, odnosno papu Franju. Mislim da je „kardinal siromašnih”,kako ga je puk poznavao prije preuzimanja Svete Stolice, primjer tolerancije, razumijevanja i požrtvovnosti na jedan sasvim drugačiji način u današnjem vremenu. Čovjek od kojega bismo trebali puno učiti. To mi je neostvarena želja. Za sada!

• Za kraj, koju poruku biste uputili našim učenicima u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ Ploče?

Obrazovanje je silno važno, možda ponekad naporno i iscrpljujuće, ali važno kao temelj za ono što ćete jednom postati. A možete sve što želite, ako za to dovoljno radite i trudite se. Talent je možda 1 %, sve ostalo je rad i trud. Čak i kada vam se čini da niste dio strukture ili se u njoj ne pronalazite u potpunosti, to ne znači da je ona loša ili da je uspjeh nemoguć. Knjige su vrata u različite svjetove, znanja, države, put do ljudi za koje sada možda mislite da ih nikada nećete sresti. U životu možete izgubiti svašta, ali znanje vam nitko, nikada ne može uzeti. Zato, učite, radite na sebi i ne robujte stereotipima. Osnovna škola prva je stepenica na vašem putu. Sretno!