Izazov je to za svakog ljubitelja prirode. Još uvijek ispunjen dojmovima s prethodnog izleta, nisam očekivao da će put u Ostojiće biti tako zanimljiv i poučan.

Oko 8,00 sati okupili smo se ispred naše škole te krenuli u Peračko Blato gdje smo se orijentirali odredivši svoj cilj u smjeru sjeverozapada. Posebno me iznenadila ilirska gomila koja je dokaz da su na ovom području davno živjeli Iliri. Penjući se, vidjeli smo puno zanimljivih reljefnih oblika poput škrapa, kamenica i jamica. Biljka zvana mlikutac opominje kako u prirodi treba biti oprezan jer sadrži mlijeko koje može izazvati kožnu alergiju (što mi se nasreću nije dogodilo). Meni jedna od najljepših starina na brdu bila je mala kapela na čijem su se mjestu, kako sam čuo, zavjetovali roditelji dječaka koji se smrznuo čuvajući ovce. Približavali smo se svome odredištu.

Ispred male kamene kućice dočekali su nas naši domaćini Nikica i Petar Družijanić. Popili smo topli čaj te sjeli ispod drveta uživajući i veselim zvucima ptica i laganog povjetarca koji nam je štipao obraze. Igrali smo se u prirodi na svježem zraku pa je ručak koji su nam spremili naši domaćini bio zaista ukusan.

Siti i odmorni zaputili smo se na brdo zvano Rukavina čiji je vrh na 458 m nadmorske visina. Bio je to novi izazov mladim geografima jer smo se na nekim mjestima zbog iznimno zahtjevnog krškog reljefa trebali penjati i četveronoške. S vrha se pruža prekrasan pogled na Vrgoračko polje, a u daljini smo vidjeli grad Ljubuški u Bosni i Hercegovini.

Slijedio je povratak kući. Prošli smo kraj sela Krstičevići gdje nam je profesor Vlado Barbir pokazao mjesto s kojega su se Iliri branili od neprijatelja. Kući smo stigli u poslijepodnevnim satima. Vjerujem da ćemo s radošću pamtiti ovaj izlet kao uzbudljivo putovanje na kojem smo mnogo toga naučili.

Petar Jelčić, 5.a

Izazov je to za svakog ljubitelja prirode. Još uvijek ispunjen dojmovima s prethodnog izleta, nisam očekivao da će put u Ostojiće biti tako zanimljiv i poučan.

Oko 8,00 sati okupili smo se ispred naše škole te krenuli u Peračko Blato gdje smo se orijentirali odredivši svoj cilj u smjeru sjeverozapada. Posebno me iznenadila ilirska gomila koja je dokaz da su na ovom području davno živjeli Iliri. Penjući se, vidjeli smo puno zanimljivih reljefnih oblika poput škrapa, kamenica i jamica. Biljka zvana mlikutac opominje kako u prirodi treba biti oprezan jer sadrži mlijeko koje može izazvati kožnu alergiju (što mi se nasreću nije dogodilo). Meni jedna od najljepših starina na brdu bila je mala kapela na čijem su se mjestu, kako sam čuo, zavjetovali roditelji dječaka koji se smrznuo čuvajući ovce. Približavali smo se svome odredištu.

Ispred male kamene kućice dočekali su nas naši domaćini Nikica i Petar Družijanić. Popili smo topli čaj te sjeli ispod drveta uživajući i veselim zvucima ptica i laganog povjetarca koji nam je štipao obraze. Igrali smo se u prirodi na svježem zraku pa je ručak koji su nam spremili naši domaćini bio zaista ukusan.

Siti i odmorni zaputili smo se na brdo zvano Rukavina čiji je vrh na 458 m nadmorske visina. Bio je to novi izazov mladim geografima jer smo se na nekim mjestima zbog iznimno zahtjevnog krškog reljefa trebali penjati i četveronoške. S vrha se pruža prekrasan pogled na Vrgoračko polje, a u daljini smo vidjeli grad Ljubuški u Bosni i Hercegovini.

Slijedio je povratak kući. Prošli smo kraj sela Krstičevići gdje nam je profesor Vlado Barbir pokazao mjesto s kojega su se Iliri branili od neprijatelja. Kući smo stigli u poslijepodnevnim satima. Vjerujem da ćemo s radošću pamtiti ovaj izlet kao uzbudljivo putovanje na kojem smo mnogo toga naučili.

Petar Jelčić, 5.a