Prva postaja našeg cjelodnevnog puta smjestila se na jednom malom otoku nasuprot Brodarici. Stari trajekt Spužvar bio je naš domaćin kratkoj, trominutnoj vožnji.

„Na jednom malom otoku koji je poznat po spužvarstvu živi jako malo ljudi. To je otok Krapanj na kojemu nas je dočekao don Ivan Lelas. Zanimljivom pričom proveo nas je kroz muzejsku i samostansku povijest. Najzanimljivija je bila krapljanska priča o zanatu koji izumire – spužvarstvu.“

Ante Kavelj, 5.a

Žute spužve različitih oblika zanimljivi su suveniri. Napuštamo Krapanj i vozimo se prema centru Šibenika.

Na šibenskoj rivi zanimljiv prizor. Dva labuda čekaju turiste koji ih uvijek počaste ukusnim zalogajom. Mi im nemamo što ponuditi pa nas brzo napuštaju.

Krešimirov grad pun je povijesnih i kulturnih znamenitosti. Saznajemo da je to najstariji grad koji su podigli Hrvati.Vodič nas upoznaje s njegovim značajem, ali i organizacijom života u gradskom centru.Oduševljava nas mala krstionica šibenske katedrale. Juraj Dalmatinac bio je genije!

Nakon gradske gužve tražimo predah u prirodi. U dubokoj hladovini stoljetnih borova zaljubljenici u životinje već godinama grade dom ranjenim ili bolesnim sokolima i sovama. Ulazimo bez kucanja osjećajući miris dobrodošlice.

„Bila je to sova ušara. Velika, s perjem nalik borovoj kori. S rogovima za koje smo svi mislili da su uši, a njezine su uši zapravo skrivene i neravnomjerno raspoređene. Jedno uho je više postavljeno od drugoga. Najprije svoj plijen osluškuje desnim uhom pa pauzira dok ga ne čuje lijevim uhom. Zato u potpunom mraku može otkriti položaj plijena.“

Dora Sabo, 5.a

„Ljubavni i simpatični voditelj dopustio nam je da držimo sokola! Vauuu, za to se nismo pripremili! Ali tu su zaštitne rukavice pa se oni hrabriji već pretvaraju u dobrovoljce“

Mia Čotić, 5.a

„Jupi, izabrao je mene! Dižem se i navlačim rukavicu. Između prstiju voditelj mi stavlja malog onesviještenog pilića. Sokol se poput munje pojavio na mojoj ruci. Čudio sam se njegovoj brzini. Naravno, piliću nije bili spasa.“

Noa Kerošević, 5.a

„ U Sokolarskom centru postoji kućni red. Da bismo uživali u onome što pruža, morali smo se pridržavati pravila ponašanja. Ali nije nam bilo teško jer ih je voditelj Centra objasnio na zamimljiv način. Svi smo zapamtili rečenicu: „Ako ugrozite ptice, ja ću biti bijesan, a vi letite kući mami!“

Ivana Herceg, 5.a

„Drago mi je što su dobri ljudi otvorili centar za pomoć sokolima i sovama. Zbog ljudske gluposti sova ušara, koja nas je sve oduševila, više nikada neće biti slobodna.“

Anja Krilić, 5.a

Posjetivši Sokolarski centar, i mi smo kupljenim ulaznicama dali svoj doprinos zaštiti ugroženih ptica. A ptice su nas oduševile svojom snagom i snalažljivošću.

Uslijedila je prava zabava. I a i b i c u jednom autobusu pjevaju jednoglasno. Svi za pet!

„Sve je završilo. Bili smo pomalo umorni i previše mirni. Sve dok naša vodička Matea nije počela puštati pjesme po narudžbi. Odjednom se slika preokrenula. Svi na nogama, autobus se trese gore-dolje. Pjevamo kao ludi. Sve do Ploča.“

Karla Ostojić, 5.a

Prva postaja našeg cjelodnevnog puta smjestila se na jednom malom otoku nasuprot Brodarici. Stari trajekt Spužvar bio je naš domaćin kratkoj, trominutnoj vožnji.

„Na jednom malom otoku koji je poznat po spužvarstvu živi jako malo ljudi. To je otok Krapanj na kojemu nas je dočekao don Ivan Lelas. Zanimljivom pričom proveo nas je kroz muzejsku i samostansku povijest. Najzanimljivija je bila krapljanska priča o zanatu koji izumire – spužvarstvu.“

Ante Kavelj, 5.a

Žute spužve različitih oblika zanimljivi su suveniri. Napuštamo Krapanj i vozimo se prema centru Šibenika.

Na šibenskoj rivi zanimljiv prizor. Dva labuda čekaju turiste koji ih uvijek počaste ukusnim zalogajom. Mi im nemamo što ponuditi pa nas brzo napuštaju.

Krešimirov grad pun je povijesnih i kulturnih znamenitosti. Saznajemo da je to najstariji grad koji su podigli Hrvati.Vodič nas upoznaje s njegovim značajem, ali i organizacijom života u gradskom centru.Oduševljava nas mala krstionica šibenske katedrale. Juraj Dalmatinac bio je genije!

Nakon gradske gužve tražimo predah u prirodi. U dubokoj hladovini stoljetnih borova zaljubljenici u životinje već godinama grade dom ranjenim ili bolesnim sokolima i sovama. Ulazimo bez kucanja osjećajući miris dobrodošlice.

„Bila je to sova ušara. Velika, s perjem nalik borovoj kori. S rogovima za koje smo svi mislili da su uši, a njezine su uši zapravo skrivene i neravnomjerno raspoređene. Jedno uho je više postavljeno od drugoga. Najprije svoj plijen osluškuje desnim uhom pa pauzira dok ga ne čuje lijevim uhom. Zato u potpunom mraku može otkriti položaj plijena.“

Dora Sabo, 5.a

„Ljubavni i simpatični voditelj dopustio nam je da držimo sokola! Vauuu, za to se nismo pripremili! Ali tu su zaštitne rukavice pa se oni hrabriji već pretvaraju u dobrovoljce“

Mia Čotić, 5.a

„Jupi, izabrao je mene! Dižem se i navlačim rukavicu. Između prstiju voditelj mi stavlja malog onesviještenog pilića. Sokol se poput munje pojavio na mojoj ruci. Čudio sam se njegovoj brzini. Naravno, piliću nije bili spasa.“

Noa Kerošević, 5.a

„ U Sokolarskom centru postoji kućni red. Da bismo uživali u onome što pruža, morali smo se pridržavati pravila ponašanja. Ali nije nam bilo teško jer ih je voditelj Centra objasnio na zamimljiv način. Svi smo zapamtili rečenicu: „Ako ugrozite ptice, ja ću biti bijesan, a vi letite kući mami!“

Ivana Herceg, 5.a

„Drago mi je što su dobri ljudi otvorili centar za pomoć sokolima i sovama. Zbog ljudske gluposti sova ušara, koja nas je sve oduševila, više nikada neće biti slobodna.“

Anja Krilić, 5.a

Posjetivši Sokolarski centar, i mi smo kupljenim ulaznicama dali svoj doprinos zaštiti ugroženih ptica. A ptice su nas oduševile svojom snagom i snalažljivošću.

Uslijedila je prava zabava. I a i b i c u jednom autobusu pjevaju jednoglasno. Svi za pet!

„Sve je završilo. Bili smo pomalo umorni i previše mirni. Sve dok naša vodička Matea nije počela puštati pjesme po narudžbi. Odjednom se slika preokrenula. Svi na nogama, autobus se trese gore-dolje. Pjevamo kao ludi. Sve do Ploča.“

Karla Ostojić, 5.a