Foto: Privatni arhiv Miroslava Barbira

• Što prvo pomislite kad čujete za Ploče?

Djetinjstvo, more, prijatelji, more, ušće, Jadran LP, more, svirke u Baćini, more... Ploče su rock'n'roll. I more.

• Koje uspomene Vas vežu za osnovnu školu u Pločama koju ste pohađali?

Rado sam išao u školu, društvo je bilo dobro. Možda kao grad nismo imali neke stvari i institucije kao što su to imali okolni gradovi, ali imali smo sjajne ljude u svim segmentima: liječnike, prodavačice u trgovinama, vozače autobusa, profesorice klavira, nosače br. 1 i br.2, glazbenike... Imali smo odlične nastavnike u školi. Imali smo i majstora Marka - kakva je to ljudina bila. A svaki grad uvijek i prije svega čine ljudi.

• Koji vam je bilo omiljeni predmet u osnovnoj školi?

Svatko tko vam kaže da nije tjelesni, nije iskren. Šalim se, napola. Hrvatski, engleski i glazbeni bili su mi posebno dragi.

• Jeste li ste imali omiljenog učitelja ili učiteljicu i tko je to bio?

Moja učiteljica od prvog do četvrtog razreda bila je nezaboravna Ankica Alfirević. Divna žena koju smo svi obožavali. U višim razredima razrednik mi je bio Ognjen Bartulović, a moram izdvojiti tri imena: Zvonimir Barbir, moj stric, legendarni nastavnik hrvatskog jezika i književnosti. Tko ili što stoji na vodi, komu ili čemu se primičem… Oni kojima je predavao znaju o čemu govorim. Zahvaljujući njegovoj metodologiji iz pločanske škole izlazili su pismeni ljudi. Pa onda Branko Papac, profesor engleskog jezika. Obožavao sam njegove satove u osnovnoj školi iako sam vjerojatno učenik kojega je najčešće izbacivao sa sata. Kad sam na prvoj godini Fakulteta za vanjsku trgovinu polagao predmet Engleski poslovni jezik i dobio peticu, profesor Vlaščić me upitao odakle sam, a kad sam rekao da sam iz Ploča njegov komentar je bio: „Mogao sam i mislit, redovito mi najbolji studenti dolaze odatle“. Tu su već bili i prsti moga strica Ante, profesora engleskog jezika u srednjoj školi. Što reći o Aleksandru Đorđeviću Muzi? Svirao sam u njegovom tamburaškom orkestru koji je izbacio 5–6 profesionalnih glazbenika. Ima li neki učenik pločanske osnovne škole koji nije čuo za Bedricha Smetanu i njegovu Vltavu? Veliki dio krivice što sam postao glazbenik ide na Muzinu dušu.

• Ima li neka zanimljivost koju biste podijelili s nama vezana za školu?

Hm… Cijela moja obitelj bila je izravno vezana za školu. Ove godine, kada se slavi 70. obljetnica, moram reći da je točno pola tog vremena njen direktor bio moj otac Ivo. Za njegova mandata izgrađena je školska zgrada koja je i sada jedina škola u samom gradu, na njegovu inicijativu i njegovim potpisom izgrađen je i vrtić na Močvari koji je u početku bio dio škole. Malo ljudi zna da je upravo on imao velike zasluge za izgradnju Doma športova koja je također započeta njegovim potpisom. Priznajem, govorim ovo pomalo s gorčinom što se tom čovjeku Grad nije odužio na način kako zaslužuje. Moji stričevi Zvonimir i Ante, strine Maja i Nada, svi su bili u prosvjeti. Sve troje moje djece pohađalo je pločansku školu. Ona je jednostavno bila naš drugi dom.

• Poznati ste kao glazbenik, voditelj, urednik i kvizoman. Što ste u osnovnoj školi htjeli biti kad odrastete?

Znao sam to od sedmog razreda kada je moj brat Tonći jednoga dana donio neku crnu LP ploču s prizmom kroz koju se lomi svjetlo i rekao: Poslušaj ovo! Tada sam svirao bugariju u Muzinom tamburaškom orkestru i brzo se prešaltao na gitaru. Klavijature su došle poslije. Glazba je od toga dana bila jedini izbor.

• U kojim ste sve medijima i emisijama radili i sudjelovali?

Suosnivač sam Radio postaje Ploče u kojoj sam osam godina bio direktor i glavni urednik, voditelj, snimatelj, spiker, dizajner, autor, reporter i čistačica. Radio sam kratko i na metkovskom Radiju Delta, a već nekoliko godina živim u Zagrebu i radim kao voditelj na Radiju SVN u krasnom gradiću pored Zagreba koji se zove Sveta Nedelja. Nevjerojatno je koliko je sjajnih ljudi koncentrirano na tom malom prostoru.

• Što biste izdvojili kao svoj najveći poslovni uspjeh?

Na prvom mjestu svakako je turneja „Jesen u meni“ s Parnim valjkom 1987. i 1988. godine na kojoj sam svirao klavijature, a koju mi je teško i svrstati u poslovni uspjeh koliko mi je lijepih trenutaka donijela. Ali profesionalni sam glazbenik i donijela mi je i dosta lijepih iznosa i drugih ponuda pa je moram svrstati u posao. Mislim da sam napravio i dobar posao u svojih osam godina mandata na čelu RPP-a. Ono s čime sam počeo i ono što sam iza sebe ostavio nakon što mi je „istekao mandat“, dva su različita svijeta, ali sam to platio zdravljem. U međuvremenu su mi kolege sa svih ostalih radiopostaja dodijelile Zlatni mikrofon za radijska dostignuća 2012. godine, što je bila izuzetna čast. Ne mogu izostaviti ni svoju drugu strast, kvizove. Osim zadovoljstva, donijeli su mi i prilično novca, a pobjeda na Potjeri 2014. godine, tri mjeseca nakon što sam ostao bez posla na RPP-u, doslovce me financijski spasila.

• Da možete izabrati bilo koju osobu na svijetu s kojim biste mogli raditi intervju, tko bi to bio? Ili, kao glazbenik, s kojim svjetskim glazbenikom bi najradije surađivali da Vam se ukaže prilika?

Svi koji me poznaju znaju odgovor na oba pitanja, hahaha… U oba slučaja riječ bi bila o Rogeru Watersu, suosnivaču i autoru Pink Floyda. Čak sam i imao zadovoljstvo i čast upoznati ga 2013. godine u Splitu kad sam mu stjecajem okolnosti desetak minuta bio prevoditelj i stisnuo ruku koja je napisala toliko remek djela. Veliki glazbenik, autor, umjetnik i filantrop, za mene nezaboravan trenutak. A upasti u njegov bend koji upravo kreće na turneju… Uh.

• Za kraj, koju poruku biste uputili našim učenicima u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ Ploče?

Slijedite svoje snove i NIKAD, NIKAD, NIKAD, NIKAD, NIKAD, NIKAD ne odustajte. Nikad! Možda vam se sad čini da su neostvarivi, možda ih zasad uopće i nemate pa ste zbunjeni, ali ako već niste, jednoga dana kad nešto vidite, čujete, pročitate, osjetite i shvatite da je to to, ne puštajte. I znajte da na tom putu imate sreću da pohađate baš našu školu, iako možda toga sad niste svjesni. Peace and love. Mimo.

Foto: Fotografija iz osnovne škole, 1972. godine. Miroslav Barbir (4.a) - drugi slijeva (fotografija iz privatnog arhiva Miroslava Barbira)

Foto: Privatni arhiv Miroslava Barbira

• Što prvo pomislite kad čujete za Ploče?

Djetinjstvo, more, prijatelji, more, ušće, Jadran LP, more, svirke u Baćini, more... Ploče su rock'n'roll. I more.

• Koje uspomene Vas vežu za osnovnu školu u Pločama koju ste pohađali?

Rado sam išao u školu, društvo je bilo dobro. Možda kao grad nismo imali neke stvari i institucije kao što su to imali okolni gradovi, ali imali smo sjajne ljude u svim segmentima: liječnike, prodavačice u trgovinama, vozače autobusa, profesorice klavira, nosače br. 1 i br.2, glazbenike... Imali smo odlične nastavnike u školi. Imali smo i majstora Marka - kakva je to ljudina bila. A svaki grad uvijek i prije svega čine ljudi.

• Koji vam je bilo omiljeni predmet u osnovnoj školi?

Svatko tko vam kaže da nije tjelesni, nije iskren. Šalim se, napola. Hrvatski, engleski i glazbeni bili su mi posebno dragi.

• Jeste li ste imali omiljenog učitelja ili učiteljicu i tko je to bio?

Moja učiteljica od prvog do četvrtog razreda bila je nezaboravna Ankica Alfirević. Divna žena koju smo svi obožavali. U višim razredima razrednik mi je bio Ognjen Bartulović, a moram izdvojiti tri imena: Zvonimir Barbir, moj stric, legendarni nastavnik hrvatskog jezika i književnosti. Tko ili što stoji na vodi, komu ili čemu se primičem… Oni kojima je predavao znaju o čemu govorim. Zahvaljujući njegovoj metodologiji iz pločanske škole izlazili su pismeni ljudi. Pa onda Branko Papac, profesor engleskog jezika. Obožavao sam njegove satove u osnovnoj školi iako sam vjerojatno učenik kojega je najčešće izbacivao sa sata. Kad sam na prvoj godini Fakulteta za vanjsku trgovinu polagao predmet Engleski poslovni jezik i dobio peticu, profesor Vlaščić me upitao odakle sam, a kad sam rekao da sam iz Ploča njegov komentar je bio: „Mogao sam i mislit, redovito mi najbolji studenti dolaze odatle“. Tu su već bili i prsti moga strica Ante, profesora engleskog jezika u srednjoj školi. Što reći o Aleksandru Đorđeviću Muzi? Svirao sam u njegovom tamburaškom orkestru koji je izbacio 5–6 profesionalnih glazbenika. Ima li neki učenik pločanske osnovne škole koji nije čuo za Bedricha Smetanu i njegovu Vltavu? Veliki dio krivice što sam postao glazbenik ide na Muzinu dušu.

• Ima li neka zanimljivost koju biste podijelili s nama vezana za školu?

Hm… Cijela moja obitelj bila je izravno vezana za školu. Ove godine, kada se slavi 70. obljetnica, moram reći da je točno pola tog vremena njen direktor bio moj otac Ivo. Za njegova mandata izgrađena je školska zgrada koja je i sada jedina škola u samom gradu, na njegovu inicijativu i njegovim potpisom izgrađen je i vrtić na Močvari koji je u početku bio dio škole. Malo ljudi zna da je upravo on imao velike zasluge za izgradnju Doma športova koja je također započeta njegovim potpisom. Priznajem, govorim ovo pomalo s gorčinom što se tom čovjeku Grad nije odužio na način kako zaslužuje. Moji stričevi Zvonimir i Ante, strine Maja i Nada, svi su bili u prosvjeti. Sve troje moje djece pohađalo je pločansku školu. Ona je jednostavno bila naš drugi dom.

• Poznati ste kao glazbenik, voditelj, urednik i kvizoman. Što ste u osnovnoj školi htjeli biti kad odrastete?

Znao sam to od sedmog razreda kada je moj brat Tonći jednoga dana donio neku crnu LP ploču s prizmom kroz koju se lomi svjetlo i rekao: Poslušaj ovo! Tada sam svirao bugariju u Muzinom tamburaškom orkestru i brzo se prešaltao na gitaru. Klavijature su došle poslije. Glazba je od toga dana bila jedini izbor.

• U kojim ste sve medijima i emisijama radili i sudjelovali?

Suosnivač sam Radio postaje Ploče u kojoj sam osam godina bio direktor i glavni urednik, voditelj, snimatelj, spiker, dizajner, autor, reporter i čistačica. Radio sam kratko i na metkovskom Radiju Delta, a već nekoliko godina živim u Zagrebu i radim kao voditelj na Radiju SVN u krasnom gradiću pored Zagreba koji se zove Sveta Nedelja. Nevjerojatno je koliko je sjajnih ljudi koncentrirano na tom malom prostoru.

• Što biste izdvojili kao svoj najveći poslovni uspjeh?

Na prvom mjestu svakako je turneja „Jesen u meni“ s Parnim valjkom 1987. i 1988. godine na kojoj sam svirao klavijature, a koju mi je teško i svrstati u poslovni uspjeh koliko mi je lijepih trenutaka donijela. Ali profesionalni sam glazbenik i donijela mi je i dosta lijepih iznosa i drugih ponuda pa je moram svrstati u posao. Mislim da sam napravio i dobar posao u svojih osam godina mandata na čelu RPP-a. Ono s čime sam počeo i ono što sam iza sebe ostavio nakon što mi je „istekao mandat“, dva su različita svijeta, ali sam to platio zdravljem. U međuvremenu su mi kolege sa svih ostalih radiopostaja dodijelile Zlatni mikrofon za radijska dostignuća 2012. godine, što je bila izuzetna čast. Ne mogu izostaviti ni svoju drugu strast, kvizove. Osim zadovoljstva, donijeli su mi i prilično novca, a pobjeda na Potjeri 2014. godine, tri mjeseca nakon što sam ostao bez posla na RPP-u, doslovce me financijski spasila.

• Da možete izabrati bilo koju osobu na svijetu s kojim biste mogli raditi intervju, tko bi to bio? Ili, kao glazbenik, s kojim svjetskim glazbenikom bi najradije surađivali da Vam se ukaže prilika?

Svi koji me poznaju znaju odgovor na oba pitanja, hahaha… U oba slučaja riječ bi bila o Rogeru Watersu, suosnivaču i autoru Pink Floyda. Čak sam i imao zadovoljstvo i čast upoznati ga 2013. godine u Splitu kad sam mu stjecajem okolnosti desetak minuta bio prevoditelj i stisnuo ruku koja je napisala toliko remek djela. Veliki glazbenik, autor, umjetnik i filantrop, za mene nezaboravan trenutak. A upasti u njegov bend koji upravo kreće na turneju… Uh.

• Za kraj, koju poruku biste uputili našim učenicima u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ Ploče?

Slijedite svoje snove i NIKAD, NIKAD, NIKAD, NIKAD, NIKAD, NIKAD ne odustajte. Nikad! Možda vam se sad čini da su neostvarivi, možda ih zasad uopće i nemate pa ste zbunjeni, ali ako već niste, jednoga dana kad nešto vidite, čujete, pročitate, osjetite i shvatite da je to to, ne puštajte. I znajte da na tom putu imate sreću da pohađate baš našu školu, iako možda toga sad niste svjesni. Peace and love. Mimo.

Foto: Fotografija iz osnovne škole, 1972. godine. Miroslav Barbir (4.a) - drugi slijeva (fotografija iz privatnog arhiva Miroslava Barbira)